Nisad Jakupović - Engleska
Rođen je 30. aprila 1965.godine u Prijedoru,a u Kevljane doseljava sa roditeljima naredne godine gdje žive do 1992. godine. Nisad je završio geološku školu u Prijedoru .Nakon traumatičnih zbivanja 1992. koje je preživio u Bosni uspjeva početkom 1993 izbjeći u Englesku . Diplomirao je na Kingston Univerzitetu u Londonu - odsjek građevinarstvo. Radi kao građevinski inžinjer za prestižnu internacionalnu kompaniju.
Poezijom se bavi od rane mladosti, a većina njegovih ranih radova ostaju u porodičnoj kući u Kevljanima odakle im se gubi svaki trag. Ipak, jedna bilježnica ostala je u stanu u Delnicama, gdje je Nisad radio pred početak rata. Pjesme za zbirku „Himna čovjeku u magli“ većinom su nastala je tokom 1993-1994. godine sa dolaska u London. Nisad objavljuje poeziju na web-stranici KNS–Sarajevo, i dobitnik je priznanja za pjesmu „Gubiš se, gubiš“ u sklopu manifestacije „Literarne kreacije-2009“. Nisad Jakupović živi i stvara u Londonu...
Volio bih zaplakati
Predvečerje gubi sjaja ton
i lepršam i međ' javom i međ' snom
Slušam zvuke, davne i daleke
s tugom, sjetom i sujetom.
A slavuja nigdje, nigdje nema
ne čuje se tanan cvrkut
niz poljane koje volim
kraj potoka koji gazih.
Hej, godina gdje ste sada
dok izgaramo u tuđini
sjećajuć' se mašte davne,
u snovima putujući?
Lovio sam zvjezde nekad
trošio u prazno dane
i sanjao putovanja
i sanjao da se vraćam.
U tuđinu zagledan sam
koja pluta ispred mene
Hoće li me progutati?
Hoće li me uništiti?
Ne dam se i opirem
ali gubim i tugujem
Prijatelja sve je manje
prijatelji sve su dalje
A ja plutam u noćima
ljut na zvijezde i maštanja
neke snove i nadanja
izjedam se u tuđini
Teško mi je zapjevati
al' još teže zaplakati
kad osvoje sneni sati
volio bih i volio
tako lijepo zaplakati.
Ne boj se noći
Izrazbijane uspomene gube se u sjaju
i vječna muzika što poljima ore
nedostaje mi u ovoj noći.
Pogledaj u brezik na uglu
i ne sjećaj se minulih dana
već izmaštaj novog princa.
Zaboravi moje usijane oči
i pođi dalje niz drumove
što uplakanim ljudima su puni.
Ne boj se noći koje te čekaju
i stigni oblake uplakane
što gube se za brdašce naše ljubavi.
London, 25.februar.1993
Od večeri do praskozorja
I nebo zvjezdano prosu se po licu tvom
dva grozda suza zasuše usne
bježali smo u noći tihoj
nekamo daleko, nekuda visoko.
Znam da ljubila nisi i nećeš
da sve je samo pjesma
ispjevana u septembarsko veče
dok padale su grozđice crne.
Gledao sam u tvoje oči
čitajući sumnju u snove
vjetar je nosio miris jeseni
i svitala je zora kao i obično.
DRHTE USNE
Drhte usne, ja ljubiti ne znam
Pogledajmo u nebo zvjezdano
I slutimo ono što će doći
volio bih daleko da budem.
Da me nose valovi života
čežnjav miris sjena pokošena
zaljubljen pogled sa zapada
modro-snena kiša izlivena.
Vjerovat će srcem zaljubljeni
čar da se čežnja rađa u visini,
da se svode ljubavi računi
kad nestane duše napaćene.
Smijat će se zlobnici za stolom
prazne čaše dok smješe se plafonu,
vino dok se izvlači kroz prozor
i sumrak zbližava sa sjenkom.
Zaboravi, samo zaboravi
Čitav život smjenjuju se čežnje
Gori duša, prve sijede kreću
Drhte usne - ja ljubiti ne znam.
Što je ljubav? - pitam zvjezdu sreće,
a ona me mrsko pogleduje,
hoće reći nejasnom sanjaru:
-Idi djete to za tebe nije!
Tamo iza snova i čekanja
Zapjevaj u sumrak i kreni
Tamo iza snova čeka te otpor
i nešto što na tugu liči
dok zora se topi u dan
nestaju sjenke i aveti
počinje život istinski
i razjapljen
- tamo iza snova i čekanja.
Jedno vjerovanje odlazi
u punoj snazi sarkofaga
iskopanog za Orfeja.
- tamo iza snova i čekanja.
Jedna je zora ugasila
Sva svjetla svijeta ovoga
i krenula u polje mirisa
- tamo iza snova i čekanja.
London, 2.mart 1993